Bezuvjetni osnovni dohodak za svakog stanovnika, svakog prvog u mjesecu

Velika ideja kontra surovosti kapitalizma o kojoj se treba početi naveliko razgovarati

Što je to što ponajviše tišti modernog čovjeka? Dakako, ovo je duboko filozofsko pitanje o kojem se rasprave vode kroz sva vremena. No, kada ostavimo duboke teme po strani možemo zaključiti kako pojedince primarno muči nedostatak sredstva za trošenje i konzumaciju - ili prostijim rječnikom: muči ih "besparica".

O tome kako je živjeti u "besparici" jako dobro su naučili stanovnici Europe, naročito otkako je kontinent pogodila velika financijska kriza 2008. godine. Pogođeni su svi, ali posebno mladi ljudi čija je nezaposlenost u više zemalja Europe i dalje oko 50%.

Nadalje, efekte ovog stanja možda i najbolje osjećaju ljudi koji su u aktualan ekonomski model, tržišni, kapitalistički, ušli prije četvrt stoljeća - drugim riječima, mi.

Točno je da u socijalističkim sistemima istočne i jugoistočne Europe štošta nije valjalo počevši sa slobodom govora. Mi koji se bavimo novinarstvom i odbacujemo svaki oblik cenzure moramo biti fer pa priznati da u nekom od bivših sistema vjerojatno ne bi imali privilegiju kritizirati sve one koji zavrjeđuju kritiku.

Nedostatak slobode govora bio je jedan od problema, bilo ih je još, ali, bilo je tu i nečega što se ljudima jako sviđalo - sigurnost. Nije to bio samo osjećaj sigurnosti, ta sigurnost je uistinu postojala u socijalističkim zemljama. Mogućnost znatnog bogaćenja nije bila velika, ali osnovna sigurnost je postojala.

Nije bilo straha od izbacivanja na cestu od strane pohlepnih banaka, nije bilo straha od gladi. Obični ljudi, bez političkih, novinarskih i sličnih ambicija nisu odveć marili za nedostatak slobode govora i nedostatak demokracije. Ti obični ljudi bili su uvelike sretni jer su njihove osnovne potrebe bile zadovoljene, u slučaju pojedinih zemalja kao što je bila Jugoslavija često i više nego zadovoljene.

Ta osnova, svijest da nećemo završiti na cesti, da se nećemo smrznuti od hladnoće, da nećemo gladovati, da nam djeca neće završiti u ekstremnoj neimaštini, bila je ljudima itekako draga. Na kraju, kada su kapitalistički interesi krenuli u konačni obračun sa socijalističkim zemljama Europe, ove ljude, očekivano, nije se moglo tek tako natjerati da sve ovo ostave i postanu hiper izrabljivani radnici čija će jedina svrha u životu biti rad za privatne interese kapitalističke klase, zato se zemlje poput Jugoslavije i moralo razbijati podgrijavanjem nacionalnih tenzija.

No, dobro, Jugoslavija nije tema, tema je sigurnost pojedinca i kako ta sigurnost na njega djeluje u širem smislu - produktivnom, emocionalnom i društvenom. Siguran pojedinac je sretan pojedinac. Nije sklon kriminalu, ekscesu, samo-destruktivnom ponašanju. Politički je ili indiferentan ili umjeren, ne okreće se ekstremnim političkim pravcima.

S druge strane, već spomenuta "besparica" uzrokuje ogromne probleme kod ljudi. Bez da vadimo podatke iz znanstvenih studija, možemo zaključiti da neimaština i nesigurnost uzrokuju ogromne probleme. Oko čega se bračni parovi najčešće svađaju? Što najviše puni stupce crne kronike? Novac, dugovi, neimaština, nemogućnost izlaska iz depresije, strah od budućnosti - to su stvari koje uništavaju, razgrađuju, modernog čovjeka.

Neo-liberalni tržišni kapitalizam je prebrutalan za većinu ljudi i nije fer, čak ni od onih koji se uspiju snaći, očekivati da će se snaći svi. Oni koji se "ne snađu" nisu problem samo sebi, oni su problem svima. Taj koji se nije snašao opljačkati će na ulici ovog koji se snašao, to je neizbježno.

Kada stoga postavimo pitanje "što da se radi?", mnogi će, mada shvaćali u koliko lošem sistemu živimo, odmah odbaciti bilo kakvu ideju ponovnog koketiranja sa socijalizmom tvrdeći kako je taj sustav propao jer nije funkcionirao. Dakako, mogli bismo vrlo opširno voditi raspravu o tome da li je to uopće bio socijalizam. No, to također nije tema. Stvar je u tome da se nešto itekako mora napraviti jer situacija bi u većem dijelu Europe uskoro mogla postati neizdrživa, a znamo gdje to sve vodi. Sretni ljudi klone se radikalne politike, ali nesretni žude za njom i ne mare za njen predznak, pa makar bila i otvoreno genocidna kao što su ostaci neo-nacizma.

Jedno od zanimljivih rješenja je bezuvjetni osnovni dohodak. Riječ je o velikoj ideji koja bi mogla postati nužnost.

O čemu se zapravo radi? Riječ je, kako i naziv govori, o osnovnom dohotku, ili količini novca kojeg prima, bezuvjetno, svaki građanin jedne zemlje. To nije socijalna pomoć, ovaj osnovni dohodak se prema ovoj ideji isplaćuje bezuvjetno svakom građaninu bez obzira kakav bio njegov socijalni status.

Novac se isplaćuje svakome, svakog mjeseca, ili od strane Vlade ili od strane neke druge javne institucije. Dakle, to je novac kojeg pojedinac dobiva uz ono što dobiva od drugdje kroz posao.

Koliko bi trebao iznositi taj osnovni dohodak? Idealno trebao bi pokrivati sve osnovne životne potrebe pojedinca.

Može li ova ideja zaživjeti unutar kapitalističkog sustava? To i jest poanta. Cilj ovog dohotka je ublažiti surovost kapitalističkog sustava.

Osnovni dohodak treba povećati jednakost društva, solidarnost, veću pravednost u raspodjeli društvenog bogatstva, ali i - što je itekako bitno - dostojanstvo pojedinca.

Ako novac stiže bezuvjetno svakog mjeseca, hoće li itko raditi?
To je vjerojatno jedno od prvih pitanja koje se javlja pri spomenu obaveznog osnovnog dohotka, uz pitanje "otkud novac?" (o tome kasnije u tekstu).

Mnogi kritičari ističu kako bi ljudi jednostavno izgubili inicijativu za radom kada bi znali da će im novac, koji će pokrivati njihove osnovne potrebe, stizati svakog prvoga u mjesecu.

Činjenica jest da neki, ili čak mnogi, primatelji socijalne pomoći nemaju neku veliku ambiciju tražiti posao. No, osnovni dohodak nije socijalna pomoć - naime, kada primatelj socijalne pomoći nađe posao onda će tu pomoć i izgubiti (zato mnogi od njih rade na crno). U slučaju osnovnog dohotka to nije slučaj, on će i dalje stizati, samo će pojedinac, ako nađe posao, od sada imati još i više novca, dakle veći životni standard.

Neki eksperimenti su već napravljeni. Pilot projekt osnovnog dohotka pokušan je u Namibiji 2008. i 2009. Ljudi u naselju u kojem je projekt pokrenut postali su ekonomski još aktivniji i pokretali su vlastita poslovanja. Dakako, projekt bi valjalo pokrenuti i negdje u Europi jer situacija u Namibiji ipak je znatno drugačija.

Testiranja se provode i danas na nekoliko mjesta u svijetu, no može se pretpostaviti da će rezultati biti univerzalno pozitivni. Ljudi koji imaju nešto često požele imati i još, potrudit će se. Ovi koji nemaju ništa često upadaju u začarani krug apatije i ne poduzimaju ništa.

Kako financirati obvezni osnovni dohodak?
To je drugo ključno pitanje - gdje naći toliki novac? Ima raznih prijedloga - ljevičari su skloni zajedničkoj imovini sredstava proizvodnje, drugi predlažu poreze.

Uzmimo kao primjer Hrvatsku. Imamo oko 4,2 milijuna ljudi i godišnji BDP od oko 87 milijardi USD. Recimo da svakom stanovniku minimalno mjesečno treba oko 300 USD. To je oko 1,26 milijarde USD mjesečno za obvezni osnovni dohodak. Izvedivo? Dakako, trebalo bi ekonomiju zaokrenuti u tom pravcu i jasno je da bi ovakav eksperiment teško zaživio samo u Hrvatskoj (odnosno, bilo bi lakše da s istim krenu i veće zemlje), no, reći da je osnovni dohodak "utopija" bilo bi neozbiljno.

Gdje se još može namaknuti novac? Gledajmo to ovako - osnovni dohodak bi, bez imalo sumnje, znatno smanjio stopu kriminala, a samim time se može smanjiti broj policajaca, broj sudova, broj zatvora...

Naravno, većina novca bi se morala dobivati od poreza. Trebalo bi svakako povećati poreze za korporacije, ali iste se ne bi trebale buniti jer ljudi koji budu dobivali osnovni dohodak višak novca neće stavljati pod krevete nego će ga trošiti. Bez osobne potrošnje tržišne ekonomije propadaju, to je svima jasno.

Osnovni dohodak i ideologija
Nije nikakvo iznenađenje da osnovni dohodak primarno zagovaraju socijalistički ekonomisti, no, ideja potporu ima i od strane pojedinih desničarskih ekonomista. Neki od njih ističu kako bi osnovni dohodak smanjio potrebu za glomaznom birokracijom koja često postoji u socijalnim državama.

Nadalje, ako imaju imalo taktičnosti, za osnovni dohodak bi se možda više od svih trebali zalagati upravo kapitalisti. U suprotnom samo će dolaziti do sve većih klasnih razlika, a klasni jaz prije ili kasnije završava s revolucijom.

O bezuvjetnom osnovnom dohotku se svakako još uvijek premalo govori, no to se mora promijeniti. Ljudi ga ne mogu tražiti ako za njega nisu čuli.

Osnovni dohodak kao nova velika ideja
O konceptu osnovnog dohotka razgovara se još od 70-ih godina, no u zadnje vrijeme diskusija postaje intenzivnija, svakako zahvaljujući krizi u Europi.

Djelomičnih implementacija ima diljem svijeta, a zanimljivo je spomenuti kako je Iran prva zemlja koja je uvela nacionalni osnovni dohodak i to još u jesen 2010. Iznos nije velik, 40 USD mjesečno po glavi stanovnika, ali pokriva neke potrebe.

Kada govorimo o Europi, zemlja koju treba pratiti je Finska. Naime, njihova Stranka Centar, jedna od četiri najveće stranke u zemlji, kao i stranke Lijeva Alijansa i Zelena Liga, sve zagovaraju uspostavu osnovnog dohotka, već iduće godine finske vlasti pokreću pilot projekt.

Nadalje, posebno je zanimljiva i Švicarska koja će iduće godine održati referendum po pitanju uvođenja osnovnog dohotka. Diskusija u Švicarskoj po ovom pitanju vodi se još od 80-ih godina, a sada će stanovnici imati pravo reći što misle. Referendum je raspisan nakon što su organizacije koje zagovaraju osnovni dohodak skupile 130,000 potpisa za referendum. Predlaže se obvezni osnovni dohodak u iznosu od 2,500 švicarskih franaka (oko 2,650 USD ili 17,400 kuna) mjesečno.

Bez obzira o kojoj se zemlji radilo, o osnovnom dohotku bi trebali razgovarati svi. U nedostatku većih ideja, revolucionarnih ideja, ideja o obveznom osnovnom dohotku je u ovom trenutku možda najbolje što imamo.

advance.hr