Marlon Brando

Poznato je kako je Marlon Brando odbio primiti Oskara. Na 45. dodjeli Oskara, umjesto Branda pojavila se malo poznata glumica, Indijanka iz plemena Apača, Sacheen Littlefeather (Sasheen Malo pero), i na sceni pridružila Liv Ulman i Rogeru Mooru. Jednim pokretom ruke stavila je do znanja da ne želi preuzeti Oskara, predstavila se i obratila prisutnima:

 „Večeras predstavljam Marlona Branda, rekao mi je da vam poručim da duboko žali što ne može primiti nagradu. Njegovi razlozi tiču se lošeg tretmana američkih Indijanaca. Imam njegovo pismo, ali ne mogu ga pročitati cijelog zbog kratkog vremena. To ću učiniti kasnije na konferenciji za novinare.“ Čovjek čije ponude niko nije mogao odbiti (čuvena rečenica iz Kuma: daću mu ponudu koju neće moći odbiti) odbio je najprestižniju svjetsku nagradu iz izuzetno plemenitog i u tom trenutku neočekivanog razloga. Ovim potezom slavni glumac privukao je više publiciteta na probleme američkih Indijanaca nego ijedna akcija do tada. Marlonov potez ostao je jedan od najupečatljivijih događaja u istoriji dodjele Oskara. Brando je umro 1. jula 2004. godine. „Kada je Marlon umro, mi ostali popeli smo se jedno mjesto naviše“, izjavio je još jedan veliki glumac Džek Nikolson, odajući priznanje jednom od najvećih glumaca u istoriji filma.

TEKST BRANDOVOG PISMA

„Dvjesto godina govorili smo Indijancima da se bore za svoju zemlju, život, porodicu i pravo na slobodu. Govorili smo: 'Položite oružje, prijatelji, i ostaćemo zajedno. Samo ako spustite oružje, prijatelji, možemo govoriti o miru i dogovoru koji će biti dobar za vas'. Nakon što su položili oružje, pogubili smo ih. Lagali smo im.

Protjerali smo ih s njihove zemlje. Natjerali ih izgladnjivanjem na potpisivanje prevarantskoga sporazuma, ugovora za kojeg smo znali da ga se nećemo pridržavati. Pretvorili smo ih u prosjake na kontinentu kojem su dali život, koliko dugo život postoji. Nismo učinili ništa dobro za njih. Nezakonito smo postupali, nismo bilo pravedni. Nama je dato prirodno pravo da napadamo prava drugih, otimamo njihovo vlasništvo i uzimamo njihove živote, dok oni brane svoju zemlju i slobodu; dato nam je pravo da njihove vrline prikazujemo kao zločine, a naše razvrate kao vrline.

No, postoji jedna stvar koja je iznad ove perverzije, a to je ogromna presuda istorije, koja će nas sigurno osuditi. Ali, brinemo li o tome? Kakav je to šizofreni moral koji nam dozvoljava da cijelim svijetom prenosimo poruku da živimo po datim obavezama, kada svaka stranica istorije govori suprotno? Čini se da je poštivanje principa i ljubavi prema susjedima postalo disfunkcionalno u našoj zemlji, te da je sve što smo učinili i postigli našom moći, zapravo samo ubijanje nade u novostvorenim državama u svijetu, prijateljskim i neprijateljiskim. To je nehumano i dokazuje da ne živimo prema dogovorima koje smo sklopili.

Možda u ovom trenutku govorite - kakve to veze ima s dodjelom Oskara? Mislim da je odgovor na ovo pitanje činjenica da je upravo film odgovoran za degradiranje Indijanaca, opisujući ih kao divljake, opasne i zle divljake. Kada indijanska djeca gledaju televiziju i filmove i vide kako se njihova rasa prikazuje u filmovima, njihovi umovi ostaju povrijeđeni na načine na koje ne možemo ni zamisliti. Zbog toga, kao građanin SAD, ne mogu primiti nagradu.

Mislim da je dodjeljivanje i primanje nagrada u ovom trenutku u ovoj državi neprilično sve dok se stanje američkih Indijanaca drastično ne promijeni. Ako već ne čuvamo našu braću, ne moramo biti njihovi pogubitelji. Nadam se da oni, koji ovo slušaju i čitaju, neće na ovo gledati kao na nepriličan gest, već kao na pošteni pokušaj fokusiranja pažnje na pitanje koje vrlo dobro može odrediti ima li ova zemlja pravo reći da vjeruje u neotuđiva prava svih da ostanu slobodni i nezavisni na zemlji koja je podržala njihov život dalje nego što seže pamćenje. Hvala svima i laku noć!“